U prvim monaškim danima osjećao sam neku nadrealnu bezbrižnost, kao da me je odjedanput bilo baš briga ko je ovaj ili onaj. To je bilo do te mjere prijatno stanje da sam mogao da se poistovjetim s Diogenom, koji je, dok je ležao i odmarao se na Korintu, na pitanje Aleksandra Velikog da li mu nešto treba, odgovorio ono čuveno: "Skloni se, zaklanjaš mi sunce!" Tako se može osjećati samo monah, pomišljao sam, jer uistinu - šta monahu treba? On je prosto tu da pokaže ljudima i svijetu kako nije potrebno mnogo za sreću.