Kako poslodavci zaobilaze zakon i godinama drže radnike u statusu „privremenih“
Prema Zakonu o radu (član 197), ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova može trajati najviše 120 radnih dana u kalendarskoj godini sa istim radnikom.
Na papiru, zakon je jasan. U praksi — to ograničenje se svakodnevno zaobilazi.
Firme i agencije radnike odjavljuju i ponovo prijavljuju posle nekoliko dana pauze, formalno poštujući zakon, a suštinski održavajući sistem prikrivene eksploatacije.
Radnik potpiše ugovor na četiri meseca, zatim bude odjavljen, pa već sledeće nedelje ponovo prijavljen — za isti posao, u istoj firmi.
Novi datum, novi ugovor, nova „privremenost“.
U dokumentima sve izgleda čisto, a u stvarnosti radnik radi bez prekida, ali i bez prava – bez bolovanja, godišnjeg odmora ili sigurnosti.
U evidenciji PIO fonda, ovakvo angažovanje izgleda kao niz kratkih, nepovezanih ugovora.
Zbog toga Inspekcija rada u praksi nema jasan mehanizam da dokaže kontinuitet angažovanja.
Rezultat: poslodavac „poštuje zakon“, a radnik ostaje — stalno privremen.
Ovakvi ugovori postali su pravilo, a ne izuzetak.
Mnogi zaposleni, posebno oni angažovani preko omladinskih i studentskih zadruga, već godinama rade u istom statusu — formalno privremeno, stvarno stalno.
“Radim preko omladinske već par meseci, pa menjam nekog ko je na bolovanju i potpišem ugovor na 30 dana, pa opet preko omladinske. Sve vreme sam na istom mestu, isti posao, samo drugačiji papir.” – kaže jedna radnica.
“Potpisujem ugovor svakih mesec dana, više i ne vodim računa koliko dugo. Samo mi jave da dođem da potpišem novi.” – dodaje drugi sagovornik.
Omladinske i studentske zadruge formalno nisu poslodavci, već posrednici između firmi i radnika.
Zbog toga ne potpadaju pod Zakon o radu, već pod Zakon o zadrugama i Uredbu o privremenim i povremenim poslovima.
Model funkcioniše jednostavno:
Država to ne tretira kao prekršaj jer zadrugar formalno nije zaposlen u smislu Zakona o radu.
Radnik potpiše ugovor na 30 do 120 dana.
Po isteku – biva odjavljen, pa odmah ponovo prijavljen.
Na taj način se „osvežava“ radni status i izbegava ograničenje iz člana 197.
U sistemu sve izgleda zakonito, ali u praksi radnik radi bez prekida i bez ikakvih prava.
Inspekcija rada može da reaguje samo ako se utvrdi da je radnik faktički u radnom odnosu, ali dokazivanje kontinuiteta je gotovo nemoguće bez sudskog postupka.
U većini slučajeva, radnik se ne usuđuje da tuži poslodavca — jer bi time izgubio i privremeni posao.
Jednostavno – jeftiniji su.
Prema propisima:
Zbog toga firme češće angažuju studente i mlađe radnike – lakše ih je zameniti, plaćaju manje poreze, i ne ostvaruju radna prava.
Radnici koji nisu na školovanju, ali rade preko zadruge, imaju prijavu u sistem CROSO i ostvaruju penzioni staž, ali nemaju:
Kombinovanjem ovih propisa, poslodavci formalno poštuju zakon, ali radnici ne postaju stvarno zaposleni.
The post Radite mesecima, 120 dana po zakonu, ali godinama u stvarnosti? Evo kako to poslodavci rade po zakonu appeared first on Ozon Media.